Transpozicije
Umjetnik kao zrak ili proziran umjetnik
Neki prostori su ekskluzivni; ući među njihove zidove zahtijeva status. Neki su pak omeđeni; ući među njihove granice zahtijeva propusnice. Prostori su nerijetko i šifrirani; doprijeti do njih znači posjedovati kodove koji će “raznijeti” šifru. Ispremreženi, uvjetovani, uslovljeni, kontrolirani, prostori su parcelirani. Živjeti u njima znači i sam biti dijelom takve prostorne uvjetovanosti: tjelesno i duhovno tetoviran međama koje čuče poput potmulih utvara. Prostori su često teški za nositi. Prepuni simboličkih naslaga, oni teže poput slova ispisanih birokratskim rječnicima. Nosimo ih na svojim leđima i od njih smo umorni. Prostori teže. Oni su zazidani, zatvoreni, često nepristupačni. Prostori imaju i svoje vlasnike i oni reguliraju ulaske i izlaske iz vlastitih prostora. Čitava je Zemlja mapirana na ovaj način: međe, granice, parcele. Materija tamo gdje, u suštini, postoji samo zrak.
Andrej Zbašnik ne poznaje ovakvu objektualizaciju prostora. Dokinućem objekta, njegov subjekt živi kroz prostore slobodan od simboličkih naslaga, ali ponajprije od materije koju doživljava nedijalektički, bez rascjepa i rezova specifičnih za lakanovsko Realno. Za razliku od korelacionista, Zbašnik je subjektalist: on oblikuje od uma neovisnu stvarnost na aspektima subjektivnosti i u tome je (ne)utopistički ambiciozan. Svaki njegov pokret je umjetnost; crtajući i slikajući, primjerice, on postaje crtanje i slikanje. Na taj način, subjektivni višak ne postoji. Postoji samo preklapanje: subjekt koji je dokinuo objekt dokinuvši naposljetku i samoga sebe. Nužnost. Ništavilo. Ništa. Predikat. Sniježi. Kiši. Isijava. Andrej Zbašnik isijava radost umijeća življenja bez onog nedjeljivog preostatka dijalektičkog materijalizma.
Prema riječima samog umjetnika, konceptualni projekt Organizam žive umjetnosti Zbašnikovo je cjelokupno tjelesno – duhovno biće, sa svim aspektima fizičkih i metafizičkih emaniranja kreativnog, stvaralačkog pristupa, promišljanja i izražavanja sveopće zbilje. To je njegov cjeloživotni projekt/proces putem kojeg, kroz različite kreativno – umjetničke strategije, prakse i djelovanja, kreira svjetove i nastoji evolucijski rasti prema boljem i kvalitetnijem biću/bitku. Projekt je počeo stvarati prilikom manifestacije Street art u Poreču 2003. godine i u početku je bio zamišljen isključivo kao zbirka performansa i instalacija. Kasnije se prometnuo u permanentni energetski performans na razini svih energetskih konstitucija/formi/frekvencija njegova bitka. U tom projektu/procesu uključen je umjetničko – istraživački rad u medijima i kroz medije: performansi, slike, fotografije, instalacije, videi, pojmovni tekst.
Djelo Transpozicije (Promišljanje o dimenzijama prostora, jedna varijanta teorije estetike – etike) predstavljeno u AK galeriji Andrej Zbašnik zamislio je kao multimedijalnu umjetničku konstrukciju. Naime, Zbašnik je stvorio tekstualna promišljanja o raznim metafizičkim aspektima prostora i to na način da je iz svoje objavljene zbirke pjesama, Ulovljene zvijeri, preuzeo odabrane stihove i stavio ih u kontekst poetskog promišljanja i izražavanja specifičnih aspekata metafizičko – duhovnog – energetskog prostora. Tekstualni crteži ostvareni su na formatu A4. Sveukupno ih ima 36 na hrvatskom jeziku i 36 na engleskom jeziku. U prijevodu pojmova s hrvatskog na engleski jezik Zbašnik se koristio google prevoditeljem ukazujući tako, među ostalim, i na kritiku ovakvog globalnog načina prevođenja koje, uslijed nedovoljnog poznavanja jezika ili užurbanog i medijski prihvaćenog načina korištenja gotovih internetskih usluga, pripušta pogreške u vlastiti prijevod.
Performansi koje Zbašnik izvodi ustvari su serija od 36 kratkih performansa: uz svaku slikarsku instalaciju sastavljenu od dva tekstualna – pojmovna crteža (jedan na hrvatskom, jedan na engleskom jeziku) Zbašnik izvodi po jedan performans. Prema riječima samog umjetnika, svaki performans je jedno potpuno spontano i slobodno poetsko izražavanje promišljanja i osjećanja poetike slikarskih instalacija. Na taj se način prostor slike – pojmovnih crteža – transponira, odnosno premješta u medij fizičkog – psihičkog – duhovnog – energetskog tijela i to putem aspekta pokreta, glasa, mimike, itd. Performans je, dakle, shvaćen kao strategija oblikovanja poetskog prostora angažmanom tijela kojim se stvara nova poetska konstrukcija koja je nadgradnja tijela slikarskih instalacija, njegovo novo čitanje i tumačenje i novoostvarena cjelina.
Andrej Zbašnik ovim ciklusom performansa istražuje načine kvalitativnog estetiziranja određenih situacija i pojava u kojima je uvijek odjeven u crni plašt. Crni plašt sugerira vidljivost i simbolički jaku prisutnost: da je ispod njega proziran umjetnik daje nam naslutiti dokinuće subjektivnog viška koji izobličuje naš pristup stvarnosti. Subjektivni višak je onaj dio koji se stvara rascjepom između umjetnika i tzv. objekta njegove umjetnosti: to je vrijeme koje umjetnik svjesno izdvaja za vlastito stvaranje. Većina umjetnosti počiva upravo na tom subjektivnom višku; on generalno ne umanjuje kvalitativnu snagu umjetnosti, ali čini od umjetnosti dijalektičko-zanatsku sferu koja erektivno, umjesto horizontalno, stremi ka visinama strukovne valorizacije. To su naprosto prostori umjetnosti i u njima, kao i svugdje, vladaju manje – više rigidni zakoni hijerarhizacije.
Andrej Zbašnik crnim plaštom prikriva vlastitu prozirnost; maknemo li plašt, pronaći ćemo umijeće življenja koje je čista radost stvaranja svedena na frekvenciju i energiju. Na zrak. Na permanentni organizam žive umjetnosti. Na golotinju koja je sveta. S druge strane, stavimo li plašt natrag na ramena, pronaći ćemo umjetnika koji je institucionaliziran i koji se svečano “kočoperi” u svome radnom odijelu koje ga neminovno razdvaja od publike. Takav je dualizam utkan u samo tkivo Realnog i Andrej Zbašnik se njime poigrava transponirajući šifrirane prostore umjetnosti u neobjektualizirane prostore umijeća življenja. I obrnuto. A možda, na kraju krajeva, plašt ima sasvim drugo konotativno značenje; možda plašt predstavlja štit kojim Zbašnik njeguje svoje duhovno – energetsko tijelo. On, dakako, posjeduje i ono fizičko, ali suptilnost njegova duha – Zbašnikove radosti stvaranja – zahtijeva veličanstvenost plašta.
Jedan primjerak knjige Ulovljene zvijeri izložen je na postamentu i funkcionira kao artefakt koji može biti shvaćen kao ready – made i kao likovno – tekstualni fizički i metafizički objekt. U Ulovljenim zvijerima Zbašnik promišlja o dimenzijama prostora: prostor utjehe, izjednačavanja, ludila, mesa, usjeva, ubijanja, tišine, džeparca, vraga, snivanja, bezvremenosti, razotkrivanja, gorčine, duhova, grane, boli, golotinje, utrobe, ozdravljenja, itd. Ukupno 36 dimenzija prostora koje Zbašnik poetski presađuje u rahlu zemlju performansa te oni postaju pokret, glas ili mimika. Izjednačiti se može svaka stvar sa svakim stanjem, svaka stvar sa svakom stvari, svako stanje sa svakim stanjem, kaže Žbašnik u Promišljanju o prostoru izjednačavanja. Takva metafizička izjava svjedoči o transpoziciji koja ne poznaje fizičko zgusnuće već samo kvantno tijelo na subatomskoj razini koje je, u jednoj svojoj dimenziji, onoj estetičko – etičkoj, sušta svjetlost.
Promišljanje o estetičko – etičkoj dimenziji prostora: onkraj svih polariteta, prostori su slobodni od međa, parcela, granica. Oni pripadaju svima i kružno se sužavaju prema jednoj točki. Na mjestu te točke gori vatra. To je dobri duh svih Transpozicija: sve što je nekad izgubilo svoj ptičji obrtaj, sada je zagrijano toplom vatrom bezdimenzijalne svedimenzionalnosti. Tko je vlasnik toga, pita se netko tko nije vođen putovima permanentnog umjetničkog procesa. Zatim se zbraja novac i podiže se zid. U prikrajku se čuje smijeh Zbašnikov, transponiranje nesuvislog u suvislo. Vatra pucketa, a mi smo okupljeni oko nje u krugu. Toplo je i ugodno, pa smo goli. Tek poneki list prikriva poneki dio tijela, ali sve u svemu smo prozirni: nastojimo postojati iz energetskog središta svojeg višeg Ja. Pulsiramo, lelujamo, a za sobom ostavljamo oblike koji to Nisu; postajemo umjetnici. Poželjno je da umjetnik bude zanesen i očaran, govori Zbašnik dok razmišlja o Transcedentnoj estetici u imanentnom tijelu.[1]
Milja Špoljar
[1] Još neobjavljeno djelo Andreja Zbašnika.